уторак, 1. септембар 2009.

Boulevard of broken dreams

Kao što sam već govorila, od kad znam za sebe verujem u bajke. Nisam navikla na nesrećne završetke. Oduvek sam maštala da svaka priča završava hepiendom. Međutim, život me je obično demantovao. Pričom koja sledi pokušaću da pomognem devojkama koje imaju snove da te iste snove ostvare, ali tako da one budu te koje pobeđuju. Patetika nije slučajna, sa njom je efekat bolji. Ovo je priča o mojoj drugarici. Ona je imala velika očekivanja i još veće snove. Kao i svaka od nas, i ona je maštala o princu na belom konju i čekala ga je. On se pojavio. Doduše, umesto na konju, dojahao je na internet konekciji. Njoj ćemo, iz razumljivih razloga, za ovu priliku dati drugo ime. Neka bude Malečka. Ona je, poput bilo koje dvadesetineštogodišnjakinje, živela uobičajeno uzbudljivim životom koji priliči njenim godinama. Uvek okružena brojnim drugaricama, obmotana ljubavlju svojih roditelja, Malečkoj je falio samo ON. Neka on bude Alexander the Great. U njihovim izmišljenim imenima ima simbolike, a nju dugujem NJOJ koja mi je dozvolila da o ovome pišem. Jedne hladne, januarske večeri, njih dvoje je spojio čudan put kojim ih je vodio internet. Našli su se posle jedne decenije. Toliko je prošlo od kada su se poslednji put videli. Bio je prototip princa koga je zamišljala. Prolazili su meseci. Ona je postala ovisna o njemu, on o njoj. Živeo je nekoliko hiljada kilometara od nje, ali je ona osećala kao da može da ga dotakne. Zavoleli su se tako jako da za njih nije postojala nikakva prepreka. On je seo na avion i sledeće čega se ona seća je njihov zagrljaj. Proživeli su nekoliko nezaboravnih dana. On je morao da se vrati u svoju daleku zemlju, ali je obećao Malečkoj da će je tamo čekati. Nije prošlo mnogo, a ona se obrela u oblacima nestrpljivo čekajući da ga opet vidi. Kada je sletela na aerodrom i kročila na zemlju koju je toliko dugo zamišljala, shvatila je da ima sve što je ikada želela. A onda, kao cunami (ili u najmanju ruku bura) sve se okrenulo. Princ više nije bio princ. Postao je okrutna, bezočna zver. Malečka je dane provodila zatvorena između četiri zida bez ičega sem želje da se vrati odakle je došla. Provodila je dane plačući i moleći ga da je pusti. Kada se napokon smilovao i pustio je, želela je samo da na sve stavi tačku. Da zaboravi šta je želela i šta je dobila i da opet bude ona bezbrižna devojka koja je uvek bila. Kada se vratila na sigurno, među one koji je vole više od svega, Malečka je shvatila šta je život. Da je to okean sa mnoštvom znakova pitanja i da je samo stvar sreće šta će ko izvući. Shvatila je da je prošla bolje nego mnogo drugih devojaka o čijim je strašnim sudbinama čitala udobno sedeći u svojoj fotelji. Rekla mi je da sami krojimo svoju sudbinu, ali da uvek možemo da je prekrojimo. Više nema nikakvih očekivanja. Pušta da se putevi pred njom sami stvaraju i da ako treba nestanu. Poučena iskustvom da je život nepredvidiv i da nikada ne znamo šta nas čeka iza ćoška, i ja sam prestala da planiram. Nikada ne mogu da znam kada će se moji sopstveni snovi okrenuti protiv mene. Ovo je bila priča o naivnoj devojci koja ipak ima srećan kraj. Možda se, poučene njenim primerom, neke druge malečke zapitaju da li je ono što žele zaista i ono što će dobiti.

1 коментар:

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...